Štednja kao priprema za otkaz – koliko košta „sloboda od posla“ u Srbiji?
Odvajanje novca sa strane, iliti za „crne dane“, odnedavno dobija još jednu konotaciju – neki zaposleni se štednjom spremaju za davanje otkaza i život bez plate neko vreme, ukoliko se suoče sa sindromom sagorevanja (burnout). Kako bi ova štednja izgledala u Srbiji?
Put štednje do sada je bio prilično dobro utaban: novac se uglavnom čuvao za kupovinu stana, automobila, školovanje dece ili penziju, pa čak i za neko egzotičnije putovanje. Drugim rečima, za veće troškove i sigurniju budućnost. Međutim, ta lista je u međuvremenu proširena jednim novim „trendom“ koji, nažalost, nije proizašao iz nečeg dobrog, već iz sagorevanja na poslu (burnout), nastalog usled toksične radne atmosfere i hroničnog psihofizičkog umora zaposlenih. Možete li, uopšte, da naslutite o kom trendu štednje je reč?
Zovu ga „burnout fond“. Nije namenjen neplaniranom kvaru automobila niti gubitku posla, već upravo suprotno – trenutku kada zaposleni sam odluči da ode iz firme, jer više ne može ili ne želi da nastavi istim tempom. Ideja je da se novac odvaja unapred kako bi zaposleni – barem finansijski – lakše podneo otkaz i određeni period bez posla. Svakako, nije poenta ne raditi više nikada, već otići rasterećeno onog momenta kada dati posao postane previše naporan i počne ozbiljnije da utiče na blagostanje i privatni život zaposlenog.
Business Insider piše o zaposlenima koji su za takvu pauzu odvojili čak desetine hiljada dolara. Među njima je i Meri Kejn, 54-godišnja marketing menadžerka iz Minesote, koja je godinama štedela oko polovine svake plate. Kada je posle šest meseci sve veće iscrpljenosti odlučila da da otkaz, imala je dovoljno ušteđevine da pokrije približno godinu dana troškova. Drugi primer je Tazmin Loftas, koja je za pauzu od posla uštedela oko 48.000 funti ili 56.000 evra, dovoljno da pokrije takođe skoro 12 meseci svojih svakodnevnih rashoda.
Na prvi pogled, „burnout fond“ može delovati kao još jedan trend rezervisan samo za dobro plaćene profesionalce iz sveta, koji zarađuju paprene plate, pa imaju odakle i da izdvajaju novac sa strane. Ipak, nije nemoguće kreirati „burnout fond“ ni ako radite u Srbiji, na ne tako visokoj poziciji, jer štednja je često stvar prioriteta, ličnih preferencija i ciljeva.
Stoga se postavlja pitanje: koliko novca vam je potrebno da biste mogli da date otkaz, a da već sutradan ne morate da tražite novi posao?
Kako funkcioniše „burnout fond“
Finansijska rezerva nije novina. Uobičajena preporuka je da čovek ima dovoljno novca da nekoliko meseci može da pokriva osnovne troškove ako ostane bez prihoda. Međutim, kod „burnout fonda“ razlika je u tome što se ne čeka da se nešto nepredviđeno dogodi niti se novac „pozajmljuje“ iz nekog drugog šteka, već se namenski odvaja upravo zato da bi zaposleni imao mogućnost da sam napravi pauzu kada poželi.
Ljudi, dakle, više ne štede samo zato što mogu da izgube posao. Neki štede i zato što računaju da će u jednom trenutku poželeti da ga napuste.
Sa tim je povezan još jedan trend među mlađim zaposlenima – takozvani „micro-retirement“, odnosno pauza od nekoliko meseci ili duže između dva posla. Umesto da rade bez većih prekida do penzije, deo zaposlenih želi da slobodno vreme rasporedi tokom čitavog radnog veka. Takva odluka, međutim, ima cenu, jer za vreme „pauze“ nema plate, a nema ni garancije da ćemo sledeći posao naći baš onda kada planiramo.
Prema najnovijim podacima Gallupa, 39 odsto zaposlenih u Evropi navelo je da je tokom prethodnog dana osećalo stres veći deo vremena. U Srbiji je taj udeo nešto niži i iznosi 31 odsto. Jedno domaće istraživanje o dobrobiti zaposlenih pokazalo je da čak 95 odsto ispitanika navodi makar jedan problem koji utiče na to kako se osećaju. Stres navodi 69 odsto ispitanika, nedostatak energije 54 odsto, pad motivacije 46 odsto, a finansijske poteškoće 39 odsto. Dve trećine smatra da se ti problemi odražavaju i na njihov rad. Dakle, „burnout fond“ nije samo pitanje štednje – on dosta govori i o tome kako danas radimo.
Baveći se problemom sagorevanja na poslu, karijerni trener i predavač na temu prevencije sagorevanja, Ana Brzaković, osmislila je onlajn test Burnout Metar, sastavljen od 17 pitanja, koji pomaže ljudima da okvirno procene u kojoj su „zoni“. Pitanja obuhvataju četiri oblasti – telo i energiju, misli i fokus, emocije i odnose, kao i motivaciju i osećaj smisla na poslu. Na osnovu odgovora, test pokazuje u kojoj se zoni osoba trenutno nalazi, a napravljen je u skladu sa naučnim okvirima za procenu sagorevanja, uključujući modele Maslach i Oldenburg. Reč je o edukativnom testu, a ne medicinskoj dijagnozi.
Za samo dva meseca kroz njega je prošlo gotovo 2.000 ljudi, a rezultati nisu naročito ohrabrujući, kaže Brzaković za Halo oglase.
„Skoro 60 odsto njih je u crvenoj zoni, oko trećina u žutoj, a samo šest odsto u zelenoj. Većina ljudi ne primeti sagorevanje dok ne postane ozbiljno, jer se dešava postepeno i lako ga pravdaš time što je ‚sezona gužve’, ‚samo ovaj projekat’, ‚takav je posao’ i ‚to je cena uspeha’. Burnout Metar sam napravila da bi taj proces postao vidljiv na vreme. Ono što vidim u radu sa klijentima je da pauza sama po sebi ne menja ništa trajno. Ako uzmeš šest meseci odmora, a onda se vratiš na neki drugi posao s istim navikama, istim uverenjem o tome koliko moraš da radiš da bi vredeo na tom mestu i istom nemogućnošću da kažeš ‚ne’, na novom mestu ćeš za godinu dana biti tačno tamo gde si bio i pre“, dodaje sagovornica.
Ističe i da sagorevanje nije posledica jednog lošeg posla, već načina na koji radimo. „Ideja o ‚burnout fondu’ je dobra i drago mi je što se o tome konačno priča. Kada nemaš ušteđevinu, ostaješ u poslu koji te troši jer nemaš drugu opciju, a to ubrzano vodi ka sagorevanju.“
Koliko u Srbiji košta nekoliko meseci bez posla?
Prosečna neto plata u Srbiji u avgustu iznosila je 117.282 dinara, dok je medijalna bila znatno niža – 93.325 dinara. Ipak, nema mnogo smisla „burnout fond“ računati kao tri, šest ili 12 plata. Mnogo je važnije koliko vam je novca potrebno da svakog meseca platite ono što ne možete da izbegnete – kiriju ili ratu kredita, račune, hranu, prevoz i sve druge redovne obaveze.
Koliko bi trebalo uštedeti za pauzu od posla?
Nema jedne univerzalne cifre koja važi za sve. Nekome ko živi u svom stanu, nema kredit i troškove deli sa partnerom, potrebno je znatno manje novca nego nekome ko sam plaća kiriju ili stambeni kredit i izdržava porodicu. Računica, stoga, počinje od mesečnih troškova.
Ako je nekome za osnovne potrebe potrebno 80.000 dinara mesečno, za tri meseca bez plate trebalo bi mu najmanje 240.000 dinara. Za pola godine potrebno je 480.000, a za godinu dana 960.000 dinara. Ako mesečni troškovi iznose 100.000 dinara, šest meseci bez plate koštalo bi 600.000 dinara, a čitava godina – čak 1,2 miliona dinara. Sa mesečnim obavezama od 150.000 dinara, samo za pola godine potrebno je već 900.000 dinara.
Ni to, međutim, ne bi trebalo da bude poslednji dinar na računu. Upravo zato broj meseci koje neko može sebi da „kupi“ bez plate možda bolje pokazuje finansijsku sigurnost od same visine ušteđevine. Isti iznos od 600.000 dinara nekome pokriva pola godine života, dok će ga neko sa većom kirijom, kreditom ili porodičnim obavezama potrošiti za tri ili četiri meseca.
„Burnout fond“, stoga, nema unapred određenu ciljanu cifru – njegova vrednost zavisi od toga koliko vremena zaposlenom daje da traži sledeći posao bez pritiska da prihvati prvu ponudu samo zato što mu ponestaje novca.
Osim toga, novi posao može da se pronađe za nekoliko nedelja, ali potraga može da potraje i mnogo duže nego što je planirano. Zato bi, pored novca za redovne troškove, trebalo ostaviti i rezervu za nepredviđene izdatke. Koliko je takvu zalihu teško napraviti u Srbiji dobro pokazuju podaci o kućnom budžetu.
Prosečno domaćinstvo je tokom 2025. mesečno trošilo 109.787 dinara. Kada bi šest meseci moralo da živi na tom nivou bez novih prihoda, trebalo bi mu oko 659.000 dinara. Za godinu dana – bilo bi potrebno oko 1,32 miliona dinara.
Naravno, to nije iznos koji treba da uštedi svaki zaposleni – podatak se odnosi na domaćinstvo, a ne na pojedinca, dok se deo troškova u periodu bez posla može smanjiti. Ipak, dobro ilustruje o kakvim iznosima govorimo.
Još zanimljivije je šta se desi kada se prihodi stave pored rashoda. Prosečni mesečni prihodi domaćinstva u Srbiji prošle godine iznosili su 109.136 dinara, a izdaci za ličnu potrošnju 109.787 dinara. Najviše novca odlazilo je na hranu i bezalkoholna pića – 36,6 odsto, dok je još 16,1 odsto išlo na stanovanje, vodu, struju, gas i druga goriva.
To nas navodi na pitanje – od čega, uopšte, napraviti „burnout fond“?
Iako se inflacija ove godine znatno umirila, to usporavanje, ipak, ne vraća cene na stare nivoe – cene samo više ne rastu brzinom kojom su rasle prethodnih godina. Zato je nekoliko meseci života bez plate u Srbiji teško priuštiva pauza, posebno za one koji plaćaju kiriju ili kredit.
Štednja građana, ipak, raste
Iako podaci o kućnom budžetu pokazuju koliko malo prostora prosečnom domaćinstvu ostaje kada plati svakodnevne troškove, ukupna štednja građana raste. Prema podacima Narodne banke Srbije (NBS), devizna štednja stanovništva krajem 2025. dostigla je 16,2 milijarde evra, dok je dinarska iznosila 206,2 milijarde dinara.
Rast je nastavljen i u 2026, pa je dinarska štednja u julu prvi put premašila 240 milijardi dinara. Ipak, iz ukupnog iznosa ne može se zaključiti koliko prosečni građanin zaista ima na računu, jer štednja nije ravnomerno raspoređena među građanima.
„Dobra plata“ više nije dovoljna
Mlađe generacije zaposlenih sve više menjaju standarde u poslovnom svetu, posebno kada je reč o prevenciji sagorevanja i ravnoteži između posla i privatnog života.
Govoreći samo o natprosečnim primanjima, poznato je da domaće IT tržište važi za najplodonosnije u tom pogledu. Ono je godinama sinonim za visoke plate, benefite i brzo napredovanje, fleksibilnost i korektan odnos prema zaposlenima. Ipak, i tu sada češće dolazi do „pucanja“. Analiza više od 2.000 recenzija IT profesionalaca pokazala je i da se menja način na koji zaposleni ocenjuju kompanije. Dok su ranije češće isticali atmosferu, tim i rad bez stresa, sada se više govori o platama, bonusima i konkretnim uslovima rada.
A da nezadovoljstvo poslom nije ograničeno samo na pojedine sektore, pokazuje jedno od novijih domaćih istraživanja – „Šta to rade uspešne kompanije u Srbiji?“, objavljeno u junu 2026. Ispostavlja se da čak 60 odsto zaposlenih namerava da promeni posao u narednih godinu dana. Više od polovine, odnosno 52 odsto, nezadovoljno je svojim poslodavcem, dok bi svega 16 odsto njih kompaniju u kojoj radi preporučilo kao dobro mesto za rad.
Sve to je deo iste priče.
Godinama se u delu korporativne kulture iscrpljenost lako mešala sa ambicijom. Ostajanje posle radnog vremena moglo je da se tumači kao posvećenost, stalna dostupnost kao odgovornost, a popunjen kalendar kao znak da je neko „bitan“ u svom poslu.
Rad od kuće i hibridni modeli promenili su mesto sa kojeg radimo, ali granicu između posla i privatnog vremena nisu nužno pojasnili. Kada su mejl, Teams, Slack i ostale poslovne aplikacije stalno u telefonu, teško je zaista napustiti posao i posle radnog vremena, a sada je tu i veštačka inteligencija koja – koliko god da pomaže – u isti mah podiže očekivanja vezana za to koliko posla može da se završi tokom jednog dana.
Šta kada ni godišnji odmor ne pomaže
„Burnout fond“ zato šalje i prilično neprijatnu poruku poslodavcima. Ako zaposleni mora mesecima ili godinama da odvaja deo plate da bi jednog dana mogao sebi da priušti da jednostavno ode i odmori se od posla, onda problem verovatno nije samo u njegovoj organizaciji vremena. Privatno zdravstveno osiguranje, psihološko savetovanje, team building, voće u kancelariji ili nekoliko dana rada od kuće teško mogu nadoknaditi radno okruženje u kojem su prekovremeni sati, stalna dostupnost i previše posla postali standard.
To, naravno, ne znači da će „burnout fond“ postati nova stavka u budžetu prosečnog zaposlenog u Srbiji. Za mnoge je i obična finansijska rezerva teško dostižna, a kamoli novac namenjen dobrovoljnoj pauzi od nekoliko meseci. Ipak, ovaj svojevrsni trend nas tera na razmišljanje i otvara pitanje koje je mnogo šire od još jednog novog naziva za štednju.